Poznati slikar Tadija Janičić u Podgorici nije izlagao od 2012. godine. Poslije petogodišnje pauze njegovi radovi se mogu vidjeti u podgoričkoj galeriji „Koncept art spejs”. Riječ je o crtežima hemijskom olovkom koje je Janičić radio čitavo ljeto, kako kaže, u trenucima dokolice dok je boravio na moru.
– Popunjavao sam to neko prazno vrijeme hemijskom olovkom. Ima tu svega, duhovitosti, tragedije, groteske, vica... svega... Jedna punjena paprika. Ima tu svega i svačega. Na posmatraču je da procijeni. Na tapetu su svi, a najviše ja – objašnjava umjetnik.
Tadija Janičić na svojim hiperrealističnim slikama, svojim jedinstvenim stilom ne štedi nikog. Tako je i na ovim ljetnjim crtežima, nikome ne ostaje dužan. Pažljivi je posmatrač svoje okoline i svakodnevice. Na platno, ili papir, stavlja sve ono što izazove njegovu reakciju, dodirne ga.
– Sve to vidim u svojoj svakodnevici. Ja ne umijem ništa da izmilsim, sve to kopiram – tvrdi on. Kopirao ili ne, prepisivao ili samo tumačio ono što vidi i osjeća, Janičić je istovremeno jedan od najkontroverznijih umjetnika na srpskoj (studirao je i živi u Novom Sadu) i crnogorskoj likovnoj sceni (rođen u Nikšiću) i najomiljenijih i kod publike i kod kritike.
Kada mu se skrene pažnja da je njegov umjetnički izraz veoma prepoznatljiv i uspješan, Janičić se zahvaljuje, kako kaže, na komplimentima, i ističe da samo može da se nada da je to istina.
Ne bavi se porijeklom svog umjetničkog rukopisa, ali se slaže da zasluga što bira teme kakve bira, posmatra okolinu na sebi svojstven način, i slika tako kako slika, leži donekle u činjenici da je odrastao u Nikšiću. Odrastanje u tom gradu jeste, na neki način, i donekle, uticalo na njegovo poimanje svijeta. Utiske koji su obojili njegovo djetinjstvo i odrastanje on je umjetnički zapakovao u rukopis koji je dobro razumljiv publici i u Crnoj Gori, i zemlji gdje je studirao i gdje živi - Srbiji, odnosno Novom Sadu. No, Tadija Janičić ne priznaje da publika tumači njegov slikarski opus u zavisnosti od porijekla onog koji posmatra. Posebno te razlike nema između publike u Nikšiću, Podgorici i Novom sadu ili Beogradu.
– Vjerujte mi, mislim da to nema veze sa publikom. Stvaranje je dosta lično, a poslije, kada rad nastane, ode i ja više nemam nikakve ingerencije nad njegovom sudbinom – kaže Janičić. Dok je bio mlađi, priznaje Janičić, osluškovao je kako publika reaguje na njegove radove. Danas je drugačije.
– Kad sam bio mlađi to me je dosta pogađalo, kasnije mi je postalo svejedno, a sada sam indiferentan. Stvaram samo za Tadiju Janičića, i one koji će da kupe. Ne predstavljam ni grad, ni državu, ni ovo ni ono, samo Tadiju Janičića – kaže on. „Ljudi koji vole da gledaju sise”, „Bajke za nevaljalu djecu”... nazivi ciklusa i slika imaju posebno značenje za ovog umjetnika.
– Ime rada mi je jako bitno. Kada je slika loša onda se izvadim nazivom. To je kao neki moj zicer – objašnjava on.
Poslije ove izložbe koja će trajati do 7. januara, Janičić će izlagati u Subotici, Novom Sadu, a u februaru ima zakazanu izložbu u Roterdamu.
S.Ć.